Pobuna u Chiapasu  Subcomandante Marcos i zapatisti pripremaju revoluciju koja se više oslanja na riječi nego na metke

Prije mjesec dana, dobila sam e-mail od Grega Ruggiera, izdavača knjige Our Word Is Our Weapon, zbirke zapisa Subcomandantea Marcosa, glasnogovornika Zapatističke narodnooslobodilačke vojske u Chiapasu u Meksiku. Napisao je da zapatistički zapovjednici kreću u karavan prema Mexico Cityju, te da je taj događa “ekvivalent maršu na Washingto Martina Luthera Kinga Jr.” Dugo sam buljila u tu rečenicu. Vidjela sam odlomak Kingovog govora koji započinje riječima “imam jedan san” možda deset tisuća puta, iako obično na reklamama kojima se prodaju investicijski fondovi ili na vijestima na kabelskoj televiziji. Pošto sam odrasla nakon što je povijest završila, nisam mislila da bih možda mogla vidjeti povijesni trenutak(s velikim P) koji bi se s tim mogao usporediti.

            Odjednom sam bila na telefonu, nazivajući avionske kompanije, otkazujući dogovore, smišljajući sulude isprike, mumljajući o zapatistima i Martinu Lutheru Kingu Jr. Koga je briga što sve to nije imalo smisla? Znala sam samo da moram biti u Mexico Cityju 11. ožujka, na dan kad su prema rasporedu Marcos i zapatisti trebali pristići u velikom stilu.

            Sada bi bio dobar trenutak da priznam da nikada nisam bila u Chiapasu. Nikada nisam hodočastila u džunglu Lacandon. Nikada nisam sjedila u blatu i magli u La Realidadu. Nikada nisam preklinjala, uvjeravala ili se pretvarala da bih dobila audijenciju kod subcomandantea Marcosa, maskiranog čovjeka, bezličnog lica meksičke Zapatističke narodnooslobodilačke vojske. Poznajem ljude koji jesu. Mnoštvo njih. Godine 1994. tijekom ljeta nakon zapatističkog ustanka, karavani za Chiapas su bili posljednja moda u sjevernoameričkim aktivističkim krugovima: prijatelji su se okupljali i skupljali novce za rabljene kombije, punili ih namirnicama, a zatim vozili prema jugu do San Cristobal de las Casasa i ostavljali ih za sobom. U to vrijeme nisam mnogo obraćala pozornost na sve to. Tada je zapatistička manija sumnjivo sličila samo još jednoj prilici za aktiviranje ljevičara s osjećajem krivice i fetišem za Latinsku Ameriku: još jedna marksistička pobunjenička vojska, još jedan mačo vođa, još jedna prilika da se putuje na jug i kupuje šarene tkanine. Nismo li već čuli tu priču? Nije li loše završila?

            Ali ovaj je zapatistički karavan zbog nečega drugačiji. Kao prvo, on se ne zaustavlja u San Cristobal de las Casasu, on tamo počinje krivudajući po meksičkoj unutrašnjosti prije negoli konačno stigne u središte Mexico Cityja. Karavan, kojemu je meksički tisak dao nadimak “Zapatour”, predvodi vijeće dvadeset četiri zapatistička komandanta u punim uniformama i s maskama(iako bez oružja), uključujući i samog Subcomandantea Marcosa. Zapatouru treba dobro osiguranje, jer je nečuveno da zapatistička komanda putuje bilo kamo izvan Chiapasa (a duž puta postoje odmetnici od zakona koji prijete smrtonosnim obračunom s Marcosom). Crveni križ je odbio taj posao, pa zaštitu pruža nekoliko stotina talijanskih aktivista koji sebe nativaju Ya Basta! (što znači “Što je dosta, dosta je!”), prema prkosnom izrazu upotrebljenom u zapatističkoj objavi rata. (Na kraju su osiguranje pružile lokalne grupe.) Stotine studenata, malih zemljoradnika i aktivista pridružili su se putujućoj predstavi, a tisuće ih pozdravljeju duž ceste. Za razliku o onih starih posjetitelja Chiapasu, ovi putnici ne govore da su tamo jer su “solidarni” sa zapatistima, nego zato jer jesu zapatisti. Neki čak tvrde da su sam Subcomandante Marcos – kažu potpuno zbunjujući radoznale novinare: “Svi smo mi Marcos”.

            Možda bi samo čovjek koji nikada ne skida svoju masku, koji krije svoje pravo ime, mogao povesti ovaj karavan odmetnika, pobunjenika, usamljenika i anarhista na taj dvotjedni put. Radi se o ljudima koji su se naučili kloniti karizmatičnih vođa s jednoobraznim ideologijama. Ovo nisu stranački lojalisti: ovo su članovi grupa koje se ponose svojom autonomijom i odsustvom hijerarhije. A čini se da je Marcos – sa svojom crnom vunenom maskom, prodornim očima i lulom – anti-vođa kao skrojen za ovo sumnjičavo, kritično društvo. Ne samo da odbija pokazati svoj lice, potkopavajući (i istovremeno povećavajući) svoju vlastitu slavu – Marcosova priča je priča čovjeka koji nije postao vođa tako što se razmetao svojim uvjeranjima, nego tako što se suprotstavljao političkoj nesigurnosti, tako što je učio vjerovati i slijediti.

            Iako ne postoji mnogo dokaza o stvarnom Marcosovom identitetu, najčešće ponavljana legenda koja ga okružuje ide ovako: urbanog marksističkog intelektualca i aktivista Marcosa tražila je država, pa više nije bio siguran u gradovima. Pobjegao je u planine u Chiapasu u jugoistočnom Meksiku, pun revolucionarne retorike i samopouzdanja, da bi tamo preobratio siromašne starosjedilačke mase na ideju oružane revolucije proletarijata protiv buržoazije. Rekao im je da se radnici svijeta moraju ujediniti, a Maje su samo buljili u njega. Rekli su mu da oni nisu radnici, a da, osim toga, zemlja nije vlasništvo, nego srce njihove zajednice. Doživjevši neuspjeh kao marksistički misionar, Marcos uranja u kulturu Maja. Što je više učio, svo je manje znao. Iz ovog je procesa nastala nova vojska, EZLN, Zapatistička narodnooslobodilačka vojska, koju nije kontrolirala elita gerilskih komandanata, nego same zajednice, putem tajnih vijeća i otvorenih skupova. “Naša je vojska”, kaže Marcos, “postala sablažnjivo indijanska”. To je značilo da on nije komandant koji izvikuje naređenja, nego “subcomandante”, provodnik volje vijeća. Njegove su prve riječi, u njegovoj ulozi, bile: “Kroz mene govori volja Zapatističke narodnooslobodilačke vojske”. Potčinjavajući se još dalje, Marcos kaže onima koji ga traže da on nije vođa, nego je njegova crna maska zrcalo koje odražava svaku od njegovih vlastitih borbi. Veli da je zapatist bilo tko tko se bilo gdje bori protiv nepravde; kaže: “Marcos je homoskesualac u San Franciscu, crnac u Južnoj Africi, Azijat u Europi, Chicano u San Ysdru, anarhist u Španjolskoj, Palestinac u Izrealu, Maja Indijanac na ulicama San Cristobala, Židov u Njemačkoj, Ciganin u Poljskoj, Mohawk u Quebecu, pacifist u Bosni, usamljena žena na metrou u 10 sati navečer, seljak bez zemlje, član bande u sirotinjskim četvrtima, nezaposlen radnik, nezadovoljan student te, naravno, zapatist u planinama.”

            “Ova ne-osoba”, piše Juana de Leon, koja je uredila Marcosove zapise, “omogućava Marcosu da postane govornik starosjedilačkih zajednica. Proziran je, a ujedno reprezentativan.” Ipak, paradoks Marcosa i zapatista jesto to da se usprkos maskama, impersonalnosti, tajanstvenosti oni bore za nešto suprotno od anonimnosti – za pravo da se bude viđen. Kad su zapatisti 1994. podigli oružje i rekli “Ya basta!”, bila je to pobuna protiv njihove nevidljivosti. Poput tolikih drugih koje je globalizacija ostavila za sobom Maje iz Chiapasa su ispali s gospodarske karte: “Dolje u gradovima”, objavila je komanda EZLN-a, “nismo postojali. Naši su života bili manje vrijedni od strojeva i životinja. Bili smo poput kamenja, poput korijenja kraj puta. Bili smo ušutkani. Nismo imali lica.” Oni se naoružavanjem i maskiranjem, kako objašnjavaju, nisu pridruživali nekakvom borgovskom svemiru nalik na Zvjezdane staze, gdje se ljudi bez identiteta bore za zajedničku stvar. Prisiljavali su svijet da prestane ignorirati njihove neprilike, te da pogleda u njihova odavno zanemarivana lica. Zapatisti su “glas koji se naoružava da bi ga se čulo. Lice koje se skriva da bi bilo viđeno.”

            U međuvremenu, sam Marcos – navodno ne-osoba, provodnik, zrcalo – piše tonom koji je tako osoban i poetičan, tako potpuno i nepogrešivo njegov, da neprestano potkopava i ruši anonimnost koja proizlazi iz njegove maske i pseudonima. Nerijetko se govori da je najbolje oružje zapatista bio internet, ali njihovo je istinsko tajno oružje bio njihov jezik. U knjizi Our Word Is Our Weapon, čitamo manifeste i ratne pokliče koji su ujedno pjesme, legende i rifovi. Iza maske izranja jedan lik, jedna osoba. Marcos je revolucionar koji urugvajskom piscu Eduardu Galeanu piše duga, meditativna pisma o značenju tišine, opisuje kolonijalizam kao niz “loše ispričanih loših viceva”, citira Carrolla Lewisa, Shakespearea i Borgesa. Piše da se otpor zbiva “u svakom trenutku u kojem se bilo koji muškarac ili žena pobune do točke trganja odjeće koju im je skrojila rezignacija, a koju je cinizam obojao u sivo.” A koji se zatim šalje hirovite lažne telegrame cijelom “građanskom društvu”: “SIVI SE NADAJU POBJEDI STOP HITNO POTREBNA DUGA”.

            Čini se da je Marcos savršeno svjestan sebe kao neodoljivo romantičnog junaka. On je sličan inverziji nekog lika Isabel Allende – ne siromašni seljak koji postaje marksistički pobunjenik, nego marksistički intelektualaca koji postaje siromašni seljak. On se igra s tim likom, koketira s njim, govoreći da ne smije otkriti svoj stvarni identitet jer se boji da će razočarati svoje obožavateljice. Možda se plašeći da ta igra pomalo izmiče kontroli, Marcos je odabrao ovogodišnje Valentinovo da objavi loše vijesti: oženjen je i duboko zaljubljen, a njezino ime je La Mar(“More” – a što bi drugo moglo biti?).

            Ovaj je pokret savršeno svjestan snage riječi i simbola. Skupina od dvadeset četiri zapatistička komandanta izvorno je namjeravala svećano ući u Mexico City jašući na konjima, poput starosjedilačkih konkvistadora (na kraju su se odlučili za kamion s prikolicom punom sijena). Međutim, karavan nije samo simboličan. Njihov je cilj osloviti meksički Kongres i zahtijevati da zakonodavci odobre Povelju o pravima starosjedilaca, zakon koji je nastao tijekom neuspješnih mirovnih pregovora zapatista s bivšim meksičkim predsjednikom Ernestom Zedillom. Njegov novoizabrani nasljednik Vicente Fox, poznat po tome što se tijekom izborne kampanje hvalio da može riješiti problem zapatista “za petnaest minuta”, zahtijevao je sastanak s Marcosom, ali su ga od sada odbijali. Tak kada se odobri povelja, kaže Marcos, tek kad se još vojnih postrojbi povuče s teritorija zapatista, tek kada se oslobode svi zapatistički politički zatvorenici. Marcosa su i prije varali, pa optužuje Foxa za insceniranje “simulacije mira” prije negoli su mirovni pregovori uopće ponovno počeli.

            Cijela ova borba za položaje jasno pokazuje da se u odnosima moći u Meksiku nešto radikalno promjenilo. Zapatisti imaju glavnu riječ – što je značajno, jer su izgubili naviku govoriti oružjem. Ono što je započelo kao mala, oružana pobuna, pretvorilo se tijekom posljednjih sedam godina u nešto što je danas sličnije masovnom pokretu za mir. Taj je pokret pomogao rušenju korumpirane sedamdesetjednogodišnje vladavine Institucionalizirane revolucionarne stranke, te smjestio prava starosjedioca u središte dnevnog reda meksičke politike.

            To je razlog zbog kojeg se Marcos ljuti kad ga promatraju kao samo još jednog tipa s pištoljem: “Koja je druga gerilska vojska uspjela prganizirati nacionalni demokratski pokret, građanski i miroljubiv, učinivši oružanu borbu beskorisnom?”, pita on. “Koja druga gerilska vojska pita svoje pristalice što treba učiniti prije negoli to učini? Koja se druga gerilska vojska borila za ostvarenje demokratskog prostora, a nije nakon toga preuzela vlast? Koja se druga gerilska vojska više oslanjala na riječi nego na metke?”

            Zapatisti su odabrali 1. siječnja 1994., dan kada je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini stupio na snagu, za “objavu rata” meksičkoj vojsci, podižući ustanak i nakratko preuzimajući kontrolu grada San Cristobal de las Casas, te još pet mjesta u Chiapasu. Poslali su priopćenje u kojem se objašnjava da bi NAFTA, koja je zabranila subvencije  starosjedilačkim poljoprivrednim zadrugama, predstavljala “zajedničko pogubljenje” četiri milijuna starosjedilačkih Meksikanaca u Chiapasu, najsiromašnijoj pokrajni u zemlji.

            Prošlo je gotovo stotinu godina od trenutka u kojem je meksička revolucija obećala vratiti zemlju starosjediocima kroz agrarnu reformu: nakon svih tih prekršenih obećanja, NAFTA je jednostavno bila kap koja je prelila čašu. “Mi smo proizvod pet stotina godina borba… ali danas kažemo Ya basta! Što je dosta, dosta je.” Pobunjenici su se nazvali zapatistima, uzevši si ime prema Emilianu Zapati, pogubljenom junaku revolucije 1910. koji se, zajedno s vojskom seljaka i sirotinje, borio za to da se zemlja u vlasništvu velikih zemljoposjednika vrati starosjedioacima i seoskim zemljoradnicima..

            Tijekom sedam godina  nakon što su nahrupili na pozornicu, zapatisti su počeli istovremeno predstavljati dvije sile: kao prvo, pobunjenike koji se bore protiv mukotrpnog siromaštva i poniženja u planinama Chiapasa te, povrh toga, teoretičare novog poretka, drugačijeg načina razmišljanja o vlasti, otporu i globalizaciji. Ova teorija – zapatizam – ne obrće naopako samo klasičnu gerilsku taktiku, nego i ljevičarsku politiku.

            Godinama sampromatrala kako se zapatističke ideje šire kroz aktivističke krugove, prenose iz druge ili treće ruke, neki izraz, način vođenja sastanka, metafora koja vam preokrene način mišljenja. Za razliku od klasičnih revolucionara koji pripovjedaju kroz megafone ili s govornica, Marcos je proširio zapatističku riječ zagonetkama i dugim, pregnantnim šutnjama. Revolucionari koji ne žele vlast. Ljudi koji moraju skrivati lica da bi bili viđeni. Svijet u kojem postoji mnoštvo svjetova.

            Pokret u kojem postoji jedno “ne” i mnoga “da”.

            Ovi izrazi  isprva izgledaju jednostavno, ali ne dajte se zavarati. Oni znaju kako prodrijeti u svijest, pojaviti se na čudnim mjestima, ponavljati se dok ne poprime neku kvalitetu istine – ali ne apsolutne istine: jedne istine, kako bi rekli zapatisti, u kojoj je mnogo istina. U Kanadi, ustanak starosjedilaca uvijek simbolizira blokada: fizička barijera koja suzbija širenje igrališta za golf na prostor starosjedilačkog groblja, koja zaustavlja izgradnju hidroelektrane ili sprečava sječu prastare šume. Zapatistički je ustanak bio nov način zaštite zemlje i kulture: umjesto isključivanja svijeta, zapatisti su širom otvorili vrata i pozvali svijet unutra. Chiapas je bio preobražen, usprkos svojem siromaštvu, usprkos stalnoj vojnoj opsadi, u globalno mjesto okupljanja za aktiviste, intelektualce i starosjedilačke grupe.

            Od svojeg prvog priopćenja, zapatisti su pozvali međunarodnu zajednicu “da nedgleda i regulira naše bitke”. Ljeto poslije ustanka, ugostili su Narodnu demokratsku konvenciju u džungli; prisustvovalo je šest tisuća ljudi, uglavnom iz Meksika. Godine 1996. su ugostili prvi Encuentro za humanost i protiv neoliberalizma. Oko tri tisuće aktivista doputovalo je u Chiapas da bi se susrelo s drugima, koji su došli iz cijelog svijeta.

            Sam Marcos predstavlja mrežu u liku jednog čovjeka: on je kompulzivni komunikatorkoji neprestano uspostavlja kontakte i povezuje borbe protiv različitih problema. Njegova su priopćenja ispunjena propisima grupa za koje zamišlja da su saveznici zapatistima: vlasnici malih trgovina, umirovljenici i invalidi, kao i radnici I seljaci. Piše pisma političkim zatvorenicima Mumia Abu-Jamalu i Leonardu Peltieru.  Dopisuje se s nekim od najpoznatijih latinoameričkih romanopisaca. Piše pisma adresirana na “sve ljude svijeta”.

            Kad je ustanak započeo, vlada je namjeravala omalovažiti cijeli incident kao “lokalni problem”, etnički sukob kojega je lako obuzdati. Strateška je pobjeda zapatista značila promjenu uvjeta: ustrajati na tome da se ono što se događa u Chiapasu ne može otpisati kao ograničena “etnička” borba, da je ona ujedno specifična i univerzalna. Učinili su to tako što kao svoga neprijatelja nisu jasno imenovali samo meksičku državu, nego i niz ekonomskih pravila poznat kao neoliberalizam. Marcos je inzistirao na tome da su siromaštvo i očaj u Chiapasu samo uznapredovala verzija nečeg što se događa diljem svijeta. Ukazao je na ogroman broj ljudi koje napredak ostavlja za sobom, a čija su zemljišta i rad učinili taj napredak mogućim. “Nova podjela svijeta isključuje “manjine” “, rekao je Marcos. “Starosjedilačke narode, mladež, žene, homoseksualce, lezbijke, ljude obojene kože, doseljenike, radnike, seljake; vlast prikazuje većinu koja nastanjuje podrume svijeta kao potrošnu robu. Podjela svijeta isključuje većinu.”

            Zapatisti su poveli otvorenu pobunu kojoj se svatko mogao pridružiti, sve dok je o sebi razmišljao kao o izopćeniku, o dijelu većine u sjeni. Po opreznim procjenama, u ovom trenutku postoji četrdeset i pet tisuća internet-sajtova povezanih uz zapatiste, stvorenih u dvadeset i šest zemalja. Marcosova su priopćenja dostupna na barem četrnaest jezika. A tu je i zapatističa kućna radinost: crne majce kratkih rukava sa crvenim petokrakama, bijele majce na kojima je crnom bojom otisnuto “EZLN”. Tu su i baseball-kape, crne EZLN skijaške maske, lutke i sitna roba koju proizode Maje. Postoje posteri, uključujući jedan na kojemu je Comandante Ramona, omiljenih matrijarh EZLN-a, prikazana kao Mona Lisa.

            A učinak zapatista daleko nadilazi tradicionalnu solidarnost i podršku. Mnogi koji su prisustvovali prvim encuentros kasnije su odigrali ključne uloge u prosvjedima protiv Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu i Svjetske banke i MMF-a u Washingtonu, pristigavši tamo s novim sklonostima prema direktnoj akciji, kolektivnom odlučivanju i decentraliziranom organiziranju. Kad je ustanak započeo, meksička je vojska bila uvjerena da će moći zgnječiti zapatistički ustanak u džungli kao kukca. Poslala je teško topništvo, oglašavala zračne uzbune, mobilizirala tisuće vojnika. Ali umjesto da stane na zgaženog kukca, vlada se našla okružena rojem međunarodnih  aktivista, koji su zujali po čitavom Chiapasu. U analizi koju je američka vojska naručila od korporacije RAND, EZLN se proučava kao “Novi model sukoba – mrežni rat – u kojemu protagonisti ovise o korištenju mrežnih oblika organiziranja, doktrine, strategije i tehnologije.”

            Obruč oko pobunjenika nije u potpunosti zaštitio zapatiste. U prosincu 1997. u Actealu je izvršen brutalan masakr u kojemu je četrdeset i pet pristalica zapatista, uglavnom žena i djece, ubijeno dok se molilo u crkvi. A u Chiapasu je situacija još uvijek očajna, tisuće ljudi su izbačene iz svojih domova. Međutim, točno je da bi situacija vjerojatno bila još mnogo gora, uz mogućnost mnogo šire intervencije američke vojske, da nije bilo međunarodnog pritiska. Analiza korporacije RAND tvrdi da se globalna aktivistička pozornost pojavila “tijekom razdoblja u kojem su Sjedninjene države možda potajno htjele vidjeti snažno gušenje pobune.”

            Stoga vrijedi pitati: kakve su to ideje koje su se pokazale tako snažnima da su ih tisuće ljudi preuzimale i proširile diljem svijeta? One su povezane s vladanjem – i novim načinima njegovog osmišljavanja. Primjerice, prije nekoliko bi godina bilo nemoguće zamisliti pobunjenike koji putuju u Mexico City da bi oslovili kongres. Maskirana gerila koja ulazi u dvoranu političke vlasti znači samo jednu stvar: revoluciju. Ali zapatisti nisu zainteresirani za rušenje države ili postavljanje svojeg vođe kao predsjednika. Oni u najmanju ruku žele manje državne vlasti nad svojim životima. Osim toga, Marcos kaže da će, čim bude postignut mir, skinuti svoju masku i nestati. [kad su se zapatisti konačno obratili Kongresu, Marcos je ostao vani.]

            Što to znači biti revolucionar koji ne pokušava povesti revoluciju? To je jedan od ključnih paradoksa zapatista. U jednom od svojih brojnih priopćenja, Marcos piše da “nije nužno da osvojim svijet. Dovoljno je da ga obnovimo.” Dodaje: “Mi. Danas.” Ono po čemu se zapatisti razlikuju od prosječnih marksističkih gerilskih pobuna jest to što njihov cilj nije zadobiti kontrolu, nego zauzeti i izgraditi autonomne prostore gdje mogu cvjetati “demokracija, sloboda i pravda”.

            Iako su zapatisti artikulirali neke od ključnih ciljeva svoje pobune (kontrola zemljišta, izravno političko predstavljanje, te pravo na zaštitu svoje zemlje i kulture), ustraju ne tome da ih manje zanima “revolucija”, a više “revolucija koja omogućava druge revolucije”.

            Marcos vjeruje da se u onome što je u Chiapasu naučio o nehijerarhijskom odlučivanju, decentraliziranom organiziranju i dubokoj demokraciji unutar zajednice, nalaze odgovori i za nestarosjedilački svijet – samo kad bi ovaj bio voljan slušati. To je vrsta organiziranja koja ne raspoređuje dijelove zajednice u pretince kao radnike, ratnike, poljoprivrednike i studente, nego umjesto toga pokušava organizirati zajednice kao cjeline, mimo sektora i mimo generacija, stvarajući “društvene pokrete”. Za zapatiste, ove autonomne zone nemaju veze s izolacionizmom ili povlačenjem iz građanskog društva s stilu pobune šezdesetih. Upravo suprotno: Marcos je uvjeren da će ovi slobodni prostori, stvoreni ponovnim prisvajanjem zemlje, zajedničkom poljoprivredom, otporom privatizaciji, na kraju stvoriti protutežu državi jednostavno time što će postojati kao alternative.

            Ovo je bit zapatizma, te objašnjava velik dio njegove privlačnosti: globalni poziv na revoluciju koji vam kaže da ne čekate na tu revoluciju, da počnete tamo gdje jeste, te da se borite svojim vlastitim oružjem. To može biti videokamera, riječi, ideje, “nada” – sve ovo, napisao je Marcos, “također jesu oružja”. To je minijaturna revolucija koja govori: “Da, možete ovo pokušati i u svojem domu”. Ovaj se organizacijski model proširio kroz Latinsku Ameriku i svijet. Možete ga vidjeti u centri sociali(društvenim centrima), anarhističkim squatovima u Italiji. U brazilskom Pokretu seljaka bez zemlje, koji prisvaja površine neiskorištenog poljoprivrednog zemljišta, te ih iskorištava za održivu poljoprivredu, tržnice i škole pod sloganom Ocupar, Resistir, Producir (Zaposjedni, Odupri se, Prozvedi). Iste ove ideje o mobiliziranju ljudi koji su, u gospodarskom smislu, nestali, prožimaju argentinski pokret Piquetero, organizaciju nezaposlenih radnika koje je glad natjerala da osmisle nove načine dobijanja ustupaka od države. Suprotno tradicionalnim štrajkaškim povorkama(ne možeš zatvoriti tvornicu koja je već zatvorena), Piqueterosi blokiraju ceste prema gradovima, nerijetko i po nekoliko tjedana, zaustavljajući promet i transport robe. Političari su prisiljeni doći na blokade na cestama i pregovarati, a piqueterosi redovito uspijevaju osigurati svojim članovima osnovne nadoknade za nezaposlenost. Argentinski Piqueterosi(koje se često može vidjeti na majcama EZLN-a) vjeruju da u zemlji u kojoj je 30% stanovnika nezaposleno, sindikati moraju početi organizirati cijele zajednice, a ne samo radnike. “Nova tvornica je susjedstvo”, kaže vođa Piqueterosa Luis D’Elia. Studenti Nacionalnog autonomnog sveučilišta u Meksiku također su snažno izrazili zapatistički etos tijekom prošlogodišnje duge i militantne okupacije njihova kampusa. Zapata je jednom rekao da zemlja pripada onima koji je obrađuju. Njihovi su transparenti treštali: “TVRDIMO DA SVEUČILIŠTE PRIPADA ONIMA KOJI STUDIRAJU NA NJEMU”.

            Zapatizam, prema Marcosu, nije doktrina, nego “intuicija”. A on svjesno pokušava apelirati na nešto što postoji izvan intelekta, nešto u nama što nije cinično, što je pronašao u plananinama Chiapasa: čuđenje, potiskivanje nevjerice, plus mit i magiju. Umjesto objavljivanja mnoštva manifesta, on tako pokušava prodrijeti u taj prostor improvizacijom, dugim meditacijama, maštanjem, sanjanjem naglas. To je, na neki način, jedna vrsta intelektualnog gerilskog rata: Marcos se neće susresti sa svojim protivnicima pod njihovim uvjetima, on mijenja teme razgovora.

            Tu je razlog zbog kojeg sam, kad sam stigla u Meksiko da bih svjedočila 11. ožujku, vidjela nešto drugačije od velikog povijesnog trenutka kakvoga sam zamislila kad sam prvi put dobila taj e-mail. Kad su zapatisti ušli na Zocalo, trg ispred legislature, dok ih je bodrilo 200 000 ljudi, zasigurno se stvarala povijest, ali bila je to mala povijest, pisana malim slovom, skromnija vrsta povijesti od one koju vidite u crno-bijelim filmskim žurnalima. Povijest koja kaže: “Ne mogu stvoriti vašu povijest za vas. Ali vam mogu reći da je na vama da je stvorite.”

            Toga se dana činilo da su najushićenije pristalice zapatista srednjovječne žene – demografska skupina koju Amerikanci vole zvati “nogometnim majkama”. Pozdravile su revolucionare skandiranjem: “Vi niste sami!” Neke su od njih bile na stankama za ručak, još svije odjevene u jednake uniforme s prugama koje nose tjekom rada u fast-food restoranu.

            Izdaleka, popularnost zapatista – četrdeset vrsta majica, postera, zastava i lutaka – može izgledati poput masovnog marketinga, radikalnog šik “markiranja” jedne drevne kulture. Ali izbliza se to doima poput nečega drugog: nepatvorenog anakronističkog folklora. Zapatisti nisu proširili svoju poruku reklamama ili izjavama pripremljenim za televiziju, nego pripovjetkama i simbolima, ručno slikanim na zidovima, proširenom usmenom predajom. Internet, koji oponaša ovakve organske mreže, jednostavno je preuzeo taj folklor i proširio ga diljem svijeta.

            Dok sam slušala Marcosa kako se obraća masam u Mexico Cityju, upalo mi je u oči da nije zvučao kao političar na mitingu ili propovjednik na govornici, zvučao je kao pjesnik – na najvećem čitanju poezije na svijetu. Palo mi je na pamet da Marcos nije Martin Luther King Jr.; on je Kingov vrlo moderan potomak, rođen u gorkoslotkom braku vizije i nužde. Ovaj maskirani čovjek koji sebe naziva Marcos jest potomak Kinga, Che Guevara, Malcoma X-a, Emiliana Zapate i svih drugih junaka koji su propovjedali s govornica samo da bi jedan po jedan bili ustrijeljeni, ostavljajući tijela sljedbenika da lutaju, slijepa i dezorjentirana, jer su izgubila svoje glave. A umjesto njih se pojavila nova vrsta junaka, ona koja više sluša nego što govori, koja propovjeda zagonetkama, a ne tvrdnjama, vođa koji ne pokazuje svoje lice, koji kaže da je njegova maska zapravo zrcalo. U zapatistima ne pronalazimo jedan san o revoluciji, nego revoluciju koja sanja. “To je naš san”, piše Marcos, “zapatistički paradoks – san koji nam uskraćuje sanjanje. Jedini san koji se sanja u budnom stanju, dok se ne spava. Povijest koja se rađa i othranjuje među narodom.”

                                                                                                                        Naomi Klein: Ograde i prozori