GDJE JE NESTALA HOMOGENA RADNIČKA KLASA

        Sjećate li se čitanja povijesnih udžbenika iz povijesti i priče oko industrijske revolucije, kada smo čitali o užasnim radničkim uvjetima tih godina, kada nije postojao radnički pokret koji bi krenuo u borbu za svoja prava. Rad od 12 i više sati, nehigijenski uvjeti, pretrpana radnička naselja, nalik kašetama u koje se smještaju kokoše, a njima kruže bolesti, poput recimo tuberkuloze, koje kose živote radničke klase; očeva, majki, sinova i kćeri. Sva sreća da danas više nije tako!? … ali to što vam govore, poslodavci, političari i dobar dio društvenih znanstvenika daleko je od istine. Jer iako su na donekle Zapadu poboljšani uvjeti rada radničke klase, sama ta činjenica ne znači da takvi uvjeti više ne postoje. Jer, činjenica je da se, kad gledamo globalno, uvjeti rada nisu se bitno promijenili već su se, loši uvjeti rada,  samo premjestili – premjestili u zemlje Trećega svijeta, gdje ne postoje radnički sindikati, nikakva radnička snaga, a i gdje postoji, a to je svakom kapitalistu najvažnije, jeftina radna snaga. Sa druge strane, činjenica je da cijela Zapadna kultura počiva na leđima zemalja Trećega svijeta, stoga i te radničke klase. Odjeća koju kupujemo (npr. Nike patike), pića koje pijemo (npr. Coca-Cola) te hrana koju jedemo (npr. banane) potječu iz tih zemlja, gdje radnici rade gotovo cijeli dan za manje od 1$ dnevno.

        Stoga vam u prilog stavljamo ulomak iz knjige, poznatog novinara i istraživača, Johna Pilgera ''Novi vladari svijeta'' – u kojoj autor opisuje radničke uvijete u Indoneziji.

       Indonezija je bila jedan od ''uzornijih učenika'' svjetskih financijskih – kapitalističkih – institucija, Svjetske Banke i Međunarodnog Monetarnog Fonda. Te dvije institucije od početka su potpomagale jednog od najokrutnijih diktatora 20 stoljeća – Suharta. Novac koje bi te dvije institucije pozajmile ''Indoneziji'' uredno je sjedao na bankovni račun diktatorove obitelji, a institucije su to vrlo dobro znale. Njihovi programi ''financijske potpore'' značili su ukidanje socijalnih izdataka, te otvaranje tvornica multinacionalnih kompanija koje su svoja bogatstva uzdizala na najjeftinijoj radnoj snazi. S vremenom je diktator postao najveći dužnik tim dvjema institucijama. Danas, on dug ne vraća, već ga isplaćuje indonezijska radnička klasa, a isplaćivat će ga i njihova djeca, pa čak i ona koja se još nisu rodila, koja još nisu ni embrij.

        U ulomku koji vam predstavljamo autor opisuje radne uvijete tipične tvornice u Indoneziji (u ovom slučaju tvornice odjeće GAP) te također i radnička naselja – danas, na početku 21 stoljeća;  

        Predstavivši se kao modni dobavljač iz Londona, dobio sam priliku obići jednu takvu tvornicu, koja izrađuje Gapovu odjeću za Britaniju i Ameriku. Zatekao sam više od tisuću mladih žena na poslu, vojnički postrojenih, pod oštrom svjetlošću reflektora, u temperaturama koje dosežu 40 stupnjeva celzija. Jedina klimatizacija nalazila se na katu, gdje su boravili tajvanski šefovi. Najviše me se dojmila klaustrofobija, čista mahnitost proizvodnje praćena gotovo opipljivim zamorom i tugom. Lica su bila šutljiva, spuštenih pogleda; udovi su se robotski kretali. Te žene nemaju izbora glede svoga radnog vremena, uključujući zloglasnu ''dugu smjenu'': 36 sati bez odlaska kući. Dobio sam jamstva da ukoliko želim nešto naručiti na licu mjesta ''neće biti problema'' zato što će ''radnice jednostavno morati ostati duže'.

        Radnice s kojima sam se poslije toga u tajnosti susreo rekle su mi: ''Ako se Gapove hlače moraju završiti ne odlazimo. Ostajemo sve dok se narudžba ne ispuni, bez obzira na vrijeme. Želiš li otići na toalet, moraš imati sreće. Odbije li nadglednik molbu, izvršiš nuždu u gaće… s nama postupaju kao sa životinjama jer cjelo vrijeme moramo naporno raditi, a da ne kažemo ni riječi.''

        Kazao sam da se Gap diči svojim ''kodeksom ponašanja'' koji štiti osnovna radnička prava.

        ''Nikad ga nismo vidjele'', rekle su. ''Stranci iz Gapa dolaze u tvornicu, ali njih zanimaju samo kontrola kvalitete i proizvodne kvote. Nikad se ne raspituju o radnim uvjetima. Ne žele nas ni vidjeti.''

        Skutrena uz tvornice poput naplavina neke velike oluje, nalaze se radnička naselja u kojima radnici žive: hobbesovske zajednice natiskane u dugačke spavaonice izgrađene od blokova troske, drvenih sanduka i valovita željeza. Poput najvećeg djela čovječanstva, kojeg nisu dotakli užici McDonald'sa i Starbucksa, Interneta i mobilne telefonije, koji si ne može priuštiti dovoljnu količinu bjelančevina u ishrani i rijetko se kada služi telefonom, oni su globalizacijski neljudi. Oni žive s otvorenim, zagušenim kanalizacijskim odvodima i nezdravom vodom; poneki daju i polovicu svojih prihoda na pitku vodu. Kraj domova im teku smrdljivi kanali koje su iskopali njihovi nekadašnji kolonijalni vladari, Nizozemci, s uobičajenom razmetljivom nakanom pretvaranja Azije u Europu.

        Rezultat je urbana ekološka katastrofa u kojoj se kote komarci; oni danas haraju naseljima, donijevši virulentan oblik denge, znane i kao ''kostolomna groznica''. Nakon nekoliko posjeta i mene su ugrizli, te mi je bilo potrebno dva mjeseca da se oporavim od zaraze. Neuhranjenoj djeci u naseljima denga može značiti smrt. To je bolest globalizacije; kako su naselja rasla, a ljudi migrirali iz ruralnih područja u potrazi za poslom, komarci su ih slijedili. Velik broj ljudi pobjegao je od sustava nadničarskog ratarstva koji je donijela Svjetska banka, a koji je postupno iskorijenio samodostatnu poljoprivredu u velikom dijelu Indonezije.

        Jedva sam se uspio provući kroz jedan od prolaza. Prepun obješene odjeće umotane u plastiku, sličio je spremištu neke kemijske čistionice. Zaprepašćuju urednost i čistoća ljudi koji žive u ovom kokošinjcu. Nastavaju sobe nalik ćelijama, mahom bez prozora i ventilacije, u kojima su jelo i san prilagođeni ritmu rada u tvorničkim smjenama. Tijekom sezone monsuna, kanali nabujaju i preplave, pa se iznađe još plastike ne bi li se zaštitila imovina: dragocjeni kazetofon, posteri Spice Girls i Che Guevare. Gotovo sam se spotaknuo o tavu u kojoj se cvrčao tofu. Parafin ondje gori na otvorenom, dok djeca protrčavaju pogibeljno blizu. Promatrao sam kako se jedna petočlana obitelj smjestila na uskom travnjaku promatrajući zalazak sunca kroz žutu izmaglicu smoga; sićušni šišmiši kružili su im nad glavama, a u daljini su se nalazili kosturni obrisi napuštenih nebodera. Bio mi je to apokaliptičan pogleda na ''globaliziran'' svijet, neznan nama ''potrošačima''.