Revolucija rada

Branko Despot

Ako se radi bitnog bitka, ne tek radi potreba svakodnevlja svejedno kojeg sloja, socijalističku revoluciju, ili, što je isto, revoluciju kako ju je Marx a priori konstruirao, promišlja, tada je nužno, bez obzira na to što se ovdje ili ondje, jučer ili sutra, kao npr. historijska zbiljnost ili mogućnost događa, ocrtati, takoreći, metafizički smisao ove revolucije.

            Revolucija je za Marxa ozbiljenje filozofije, i ništa drugo. Mi pitamo, kako je uopće moguće zahtijevati ozbiljenje filozofije? Odgovor ne to pitanje proizlazi iz Marxovog shvaćanja filozofije same.

            Bivstvujuće je za Marxa priroda i čovjek. Bitak ovih bića, prirode i čovjeka, ono, kroz što Jedno i Drugo jesu što jesu, da jesu, kada, gdje i kako jesu, jest samostalni odnos između prirode i čovjeka, odnos u kojem priroda samu sebe producira kroz produkciju čovjeka, i čovjek sama sebe producira kroz produkciju prirode. Ovaj odnos sebe samu proizvodeće prirode i sebe sama proizvodećeg čovjeka jest rad. Znanost rada postaje kroz to znanošću bitka, ontologia fundamentalis. Kozmologija, stara i nova, i antropologija, stara i nova, ovdje, strogo uzeto, ne pripadaju filozofiji. Bitak jest rad, ili rad i bitak jesu jedno te isto. Samo ono koje radi jest, i kroz rad, ono jest što jest i da jest. Tako pojmljen, rad nije sredstvo za bitak, za život, nije puko svrsishodna djelatnost nego je samosvrha, to znači, sebe sama proizvodeće jedinstvo – pomirenje esencije i egzistencije, u sebi samom ispunjen psihofizički život, koji iz sebe i za sebe producira. Pojam rada ili rad pojma kao pojam bitka jest filozofija.

            No kako je moguć zahtjev za ozbiljenjem filozofije? Samo tako i tada, ako rad zbiljski nije samosvrha nego je sredstvo cilja, sasvi svejedno da li nekog visokog i uzvišenog ili niskog, ili, čak apstraktnog. Rad je zbiljski svrsishodan ondje gdje bitak leži izvan njega. Ako je bitak Kapital, i dalj sistematički, spekulativno-dijalektički razvijeno, ako je bitak Država, Povijest, Ljepota, Dobro, Bog, Apsolut i apsolutna istina, rad je puko sredstvo za cilj. Biti-sredstvo-za-cilj namjesto samosvršnosti jest otuđenje rada. Sva moguća duhovna i materijalna bijeda, siromaštvo i bogatstvo, fetišizam, pravda i nepravda, tada su samo fenomeni svrsishodnosti ili otuđenja. Jer Hegel rad shvaća kao sredstvo za cilj, stoga, i samo zbog toga, može Marx reći da Hegel stoji na stanovištu političke ekonomije. Tome nasuprot, ozbiljenje rada, kojeg je Hegel pojmio samo pozitivno, a ne i negatinvno, i dalje, što je najvažnije, ne i apsolutno, za Marxa je ozbiljenje filozofije kao znanosti bitka-rada , te je, ujedno, ukidanje života koji se javlja samo kao svrha izvan rada a ne kao radni, sebe samo potrebujući život. Revolucija ne kao socijalna, ne kao politička, ne u umjetnosti, u religiji, ne u znanosti, revolucija ne u produkcijskim odnosima, čak, ne u produkcijskim snagama, nego, u samome načinu predukcije, revolucija dakle kao ozbiljenje rada ili samodjelatnosti ili istinskog, jer kroz sebe i za sebe proizvodećeg carstva slobode jest revolucija sama. O ovome istinskom carstvu slobode, koje je istinsko npr. Marcuse zbog svog puko socio-psihologijskog, ekonomsko-političkog načina mišljenja ispustio, kod Marxa zapravo sve ovisi.

            Zahtjev  za ozbiljenjem filozofije, zahtjev za revolucijom kao prevratom prirodno ljudskog života iz svršne djelatnosti u samodjelatnost moguć je pak samo ako se samostalni, pa ipak samo parcijalni, prirodno-ljudski odnos metafizičke cjeline pojmi kao ono apsolutno.

            Ostaje pitanje, nije li, niti teorijska niti praktična, nego bitna zadaća, u opreci spram ozbiljenja Apsoluta u malome, ipak, destruktivno transcendiranje onog apsolutnog samog u njegovoj metafizičkoj cjelovitosti.