Marx kao mislilac revolucije

Ernst Bloch

Tema: «Marx kao mislilac revolucije». Pobuna ili bar nezadovoljstva bilo je u svako vrijeme, mnogo premalo! Na deset revolucija dolazi sto tisuća ratova; pa ipak, bilo je deset revolucija, petnaest ili dvadeset, što više to bolje, - ali prvi tko je revolucio mislio bio je Karl Marx. Ovdje sad imamo slijedeća pitanja, koja bih rado u formi teza sam popratio upitnikom.

            Prvo, riječ nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo nije rijetko, posvuda je rašireno, i bez sumnje bolje je od ničega. Što je s njime kao s jednim ponajprije psihičkim stanjem? Kako stoji s time, kakav je put do pobune, i nije li nezadovoljstvo već nešto vrlo dobro i jako važno, prije svega u naše dane, kad se doduše još ne zna tačno i još nije formulirano – mislim na studentske nemire – što se hoće, ali se vrlo jasno zna što se neće.

            Kada se neka granica osjeti, ona je već prekoračena. Miš, koji trči naokolo u svojoj mišolovci, uhvaćen, i ne nalijeće na zid, taj uopće pravo ne primjećuje da je uhvaćen. Ali uhvaćenik, koji pesnicom bubnja po zidovima, taj je zidove već prekoračio. On još nije slobodan, ali on usprkos tome transcendira ka slobodi. Bar ovaj ekstremni izraz nezadovoljstva ne može nam se oduzeti. No nezadovoljstvo pak, samo se po sebi razumije, nije dovoljno. Čovjek ne mora samo znati što neće, nego je u tome naravno implicirano, a to se mora iznijeti i reflektirati, što se pozitivno hoće. Marx je prvi veliki mislilac nezadovoljstva, koji je ujedno postavio bliže ciljeve, srednje ciljeve, nikada ne zaboravljajući daleki cilj, koji je u svemu impliciran, dakle, uspostavljanje odnosa u kojima čovjek prestaje biti potisnuto, isčezlo, prezira dostojno, zaboravljeno biće (kraj «Uvod za kritiku Hegelove filozofije prava»). To nije formulirano samo negativno, nego vrlo pozitivno. Ovdje biva skok iz carstva nužnosti u sarstvo slobode razgovjetan, čak s plakatskim pokličem i ujedno s filozofskom oštrinom. Tačka, u kojoj je Marx nezadovoljstvo reflektirao bila je protivurječje u dvojakom obličju: u obličju subjektivnog faktora i obličju prije svega objektivnog faktora, čime su psihologiziranje revolucije i isključiva apstraktna utopija odbačeni. Subjektivno protivurječje jest ono, koje aktivno protivurječi, objektivno protivurječje razvija se iz neprimjerenosti prestarijelih produkcijskih odnosa produktivnim snagama. Potonje je osnovno protivurječje, koje je u socijalističkoj revoluciji Marx prikazao s najvećom oštrinom i tačnošću i koje ni u čemu nije zastarijelo. Brbljalo se o njemu ne znam koliko i ma koliko ono bilo prikrivano, ma koliko se još isporučivalo novog buji-paji socijalnog partnerstva, prije svega u Saveznoj republici, ovo osnovno protivurječje nije isčezlo. Ako riječi izrabljivač, izrabljivani nisu više en vogue i možda također, uslijed lukavosti kasnokapitalističkog društva, više ne odgovaraju u potpunosti, sve dolje do osiromašenja proletarijata, to je Brecht, s velikom jednoznačnošću predložio drugačiju antitezu, koja je modernija, više up to date, a sadrži točno isto, namjesto izrabljivači i izrabljivani predložio je on dase kaže: poduzetnici i poduzeti. A poduzeti jesu oni isti bijedni psi kao prije proletarci. Oni su samo dobili ljepše ime. Fakat izrabljivanja i ukradenog viška vrijednosti nije nikakav balast, koji se može baciti preko palube, nego osnovno otkriće, koje hegelovsku dijalektiku nije samo postavilo na noge, nego ju je naučilo marširati.

            Tome pridolazi nešto drugo, što je također još ušlo u dijalektiku kod Marxa, naime, na začuđujući način jedan leibnizovski motiv. Leibniz piše 1702. pismo, koje se tiče Mariottovog zakona – zakon plinskog pritiska na vanjski zid, još bez zagrijavanja. Time što masa plina tlači i pritiskuje vanjski zid, ima ona već svoju budućnost u sebi, to znači svoje oslobođenje u sebi, a ova se budućnost razaznaje kao pritisak na vanjski zid s konačnim efektom, da se vanjski zid rasprskava. Ovaj stav u Leibnizovom pismu postao je motto jedne utopije Merciera u 18. stoljeću, o godini 2420. ili tako otprilike, dakle kao socijalna prognoza. Ovaj Mercierov spis Marx je čitao, a njegov leibnizovski motto temeljem je Marxovog stava, nasilje je primalja društva, svakog društva, koje je bremenito novim društvom.

            Ovdje se javlja drugi problem, problem nasilja, koji se sasvim naročito dijelom iz ne posve neprovidnih interesa prikazuje kao glavna stvar. Kako stoji s nasiljem, ako je ono izraz opravdanog ogorčenja? Tu se upliće policija, ali ako nasilje vrši sama policija, tada to ne treba da bude nikakvo nasilje, jer vlast ima naravski već od Pavlovih vremena svoju batinu i mač od Boga. Ako tome nasuprot potlačeni posegnu za visokouzrokovanom obranom, tada to, oni koji vladaju nazivaju nasiljem, s licemjernim negodovanjem i čistom lombardiranom propovijedi na gori. Propovijed na gori – Isus je rekao i druge stvari: «Nisam došao donijeti mir nego mač», ili: «Došao sam vatru zapaliti i htjedoh da već gori». Sigurno, kada bi išlo bez nasilja, tako bolje. Ako je zrelost odnosa toliko uznapredovala, da se samo mora ukloniti ova slučajna smetnja, da bi sve dospjelo u najbolji tok, kako su Marx i Engels krajem 19. stoljeća još vjerovali – oni koji su gotovo svaki čas očekivali veliki lom, kako se tada govorilo, tada razumljivo nije potrebno nikakvo nasilje, tada bi se morala otkloniti samo vještačka smtnja i ono zastarjelo, često već prestarijelo, mora biti stavljeno na slobodu. Tako jednostavno to danas više zacjelo ne izgleda. Ne mora se nažalost udaljiti samo nasilje policije, nego uz to i poneka objektivno-realna megla u odnosima, kako bi se i heretički spremno za boj bilo primaljom carstva slobode.

            Treće pitanje, četvrto, peto, teško je nažalost dogledati kraja pitanjima, koja nas obasipaju, koja su nas došla snagom objektivno realne magle, koju trenutno imamo u društvenim odnosima koja će se zacjelo dići, u to nema nikakve sumnje. Dakle, pitanja ove vrste ima dovoljno, prije svega i pitanje o ulozi cilja i krajnjeg cilja. Time se ne misli samo sindikalni rad, postepeno poboljšavanje satne nadnice. Ne mora li posvuda ono uopće onoga što socijalizam hoće biti prisutno, da bliži ciljevi ne postanu dosadni i prije svega ne postanu oportunisitčki, a ono drugo, vatra da se zaboravi? Oduševljenje, entuzijazam, veliko gibanje, najpraviji osjećaj mladosti, jednog boljeg Kuda, jednog Uopće onoga što hoćemo imati, oni lebde u zraku i u cijeloj marksističkoj disusiji nakon 1918. nisu došli dovoljno do izražaja, prepušteni su neprijateljima, nacistima, eklezijastičkoj propagandi. Prastara socijalistička zemlja bila je ovdje ostavljena neprijatelju. To se mora reflektirati, ne više neposredovano, u apstraktnoj utopiji, nego s onim, Marxom otvorenim Novumom jedne konkretne utopije. Utopija koja time što je konkretna ne prestaje biti utopija, nego je samo prestala biti tlapnjom te izaziva veliku dugu,  koju je Thomas Munzer, koju su svi veliki revolucionari vidjeli pred sobom, kao dugu mira, konačno mir među nama, bez lošeg ukusa, bez sagnjilosti i izdaje na frontovima. Dakle ono što sam nazvao toplom strujom marksizma, to isto tako ne bi bila neka tema za diskusiju, nego za živo zajedničko promišljanje.

            Zahvaljujem vam.

Preveo B.D.