(Power corrupts the best)
Od Mikhaila Bakunina (1867.)
Država
nije ništa drugo nego regulirana i sistematizirana dominacija i eksploatacija.
Pokušat ćemo to demonstrirati proučavajući posljedice vladavine naroda pomoću
manjine, isprva inteligentne i predane koliko želite, u idealnoj državi,
stvorenoj slobodnim ugovorom.
Pretpostavimo da je vladanje povjereno samo
najboljim građanima. Isprva ti građani nisu privilegirani pravima, već
djelom. Oni su bili izabrani od naroda jer su najinteligentniji, najpametniji,
najmudriji, hrabri i predani. Dolazeći iz redova građana, koji se svi smatraju
jednakima, oni još ne tvore posebnu klasu, već grupu ljudi privilegiranih od
prirode i iz tog razloga izdvojenih putem izbora od naroda. Njihov broj je nužno
vrlo ograničen, jer je u svim vremenima i zemljama broj ljudi obdarenih s
kvalitetama toliko zadivljujućim da one automatski nalažu jednoglasno poštovanje
nacije, kao što nas iskustvo uči, vrlo malen. Stoga, u strahu od krivog
izbora, narod će uvijek biti prisiljen birati svoje vladare među njima.
Dakle, društvo je podjeljeno na dva dijela,
ali ne još u dvije klase, od kojih se jedna, sačinjena od ogromne većine građana,
dobrovoljno potčinjava vladavini svojih izabranih vođa, dok je druga formirana
od malog broja prirodno nadarenih, te prepoznata i prihvaćena kao takva od
strane naroda, i zadužena od naroda da vlada njime. Ovisni o narodnim
izborimam, oni su isprva istaknuti iz redova građana samo onim vrlinama koje su
im omogućile da budu birani i koje su prirodno najpožrtvovnije i najkorisnije
od svih. Oni još ne prisvajaju sebi ikakve privilegije, osobita prava, osim
prava da izvršavaju, ukoliko je to narod htio, posebne dužnosti koje su im
povjerene. Oni se ne odvajaju ni u kom pogledu od ostalih, ni po načinu života,
ni po uvjetima i smislu postojanja, tako da među svima vlada savršena
jednakost. Može li ova jednakost biti dugo održavana? Tvrdimo da ne može i ništa
nije lakše nego to dokazati.
Ništa nije opasnije za osobni moral čovjeka
od navike zapovijedanja. Najbolji čovjek, najinteligentniji, najnesebičniji,
najplemenitiji, najpošteniji, će sigurno i uvijek biti pokvaren tom djelatnošću.
Demoralizaciju će uvijek uspijeti proizvesti dva osjećaja sadržana u moći:
prezir prema masama i precijenjivanje vlastitih vrijednosti.
«Mase su», govori čovjek sam sebi, «prepoznajući
svoju nesposobnost da vladaju same sobom, izbrale mene za svog vođu. Tim su činom
oni javno objavili svoju inferiornost i moju superiornost. Među ovom gomilom
ljudi, pripisujući sebi gotovo nikakvu jednakost(s njima,op.pr.), ja sam sam
sposoban upravljati javnim poslovima. Narod ima potrebu za mnom; oni ne mogu bez
mojih usluga, dok ja, s druge strane, mogu bez problema bez njih; stoga me oni
moraju slušati zbog svoje vlastite sigurnosti, a služeći njima, ja im činim
uslugu».