Početak jednog romana Ivana Aralice

Samorealizacija, jednakost i sloboda

Zagorka Golubović

Prvi i osnovni uvjet za ostvarenje slobode - sloboda za sve, a ne samo za izvrsne članove društva - jeste realizacija društvene jednakosti među ljudima, ili rečeno u obrnutom smislu, ukidanje društvene nejednakosti , što se javlja kao niz objektivnih prepreka i nemogućnosti za sve one članove društva koji pripadaju deprivilegiranim klasama, ne samo da razviju i iskažu svoje ljudske potencijale već i da osiguraju minimalne uvjete ljudske egzistencije. Govoriti, stoga, o slobodi u društvima gdje vlada princip društvene nejednakosti, znači prihvatiti kao normalnu podijelu ljudi na „slobodne“ i „neslobodne“, jer je u takvim društvima i sloboda privilegija određenih klasa i pojedinaca.

PRINCIPI REVOLUCIONARNOG SINDIKALIZMA

 

I.

Revolucionarni sindikalizam, bazirajući se na klasnoj borbi, teži ujediniti sve radnike u borbene ekonomske organizacije, koje se bore za slobodu od dvostrukog jarma kapitala i države. Njegov cilj je reorganizacija društvenog života na bazi slobodarskog komunizma kroz revolucionarnu akciju radničke klase. Budući da su samo ekonomske organizacije radništva u stanju ostvariti ovaj cilj, revolucionarni sindikalizam se obraća radnicima i radnicama kao proizvođačima, stvaraocima društvenog bogatstva, želeći pustiti korijene i razviti se među njima, nasuprot modernim radničkim partijama, koje smatra nesposobnim za ekonomsku reorganizaciju društva.

Uloga filozofije u marksizmu

Jürgen Habermas

Teoretičari marksizma nikad nisu filozofsku tradiciju, onako nedvoznačno kao što su to činili sa znanostima, uračunavali u proizvodni potencijal građanskog svijeta koji treba biti zadržan u novom, socijalističkom društvu. Uloga filozofije unutar marksizma bijaše, i jest, osporavana. To pokazuju one reakcije što su ih izazvali Lukácsova „Povijest i klasna svijest“, i prije svega, „Marksizam i filozofija“, Karla Korscha i dvadesteim godinama i na socijaldemokratskoj strani (Kautsky) kao i na lenjinističkoj (Deborin). Nakon drugog svjetskog rata taj je prijepor o ulozi filozofije nastavljen: u Francuskoj izazvan Sartreovom diskusijom o odnosu egzistencijalizma i marksizma, u Čehoslovačkoj i Jugoslaviji kritikom dijamata koji su izvršili filozofi prakse, a u Saveznoj Republici Njemačkoj nastavljanjem kritičke teorije na diskusije iz dvadesetih godina.

Nekoliko teza o destruktivnoj, konformističkoj i stvaralačkoj ličnosti

Miladin Životić

Socijalizam je društvo koje društvenu moć predaje osobi, društvo koje može postojati samo ako izgradi osobu koja svojom inicijativom i stvaralaštvom postaje izraz opće društvenih potreba i vrijednosti.

Društvo koje gradi samoinicijativnu stvaralačku osobu naslijeđuje dva tipa osobnosti koje moraju prevladavati - destruktivnu i konformističu. Destrukcija i konformizam dva su osnovna oblika iskazivanja onog društvenog bića koje je tako organizirano da je u njemu čovjek oruđe kojim se upravlja. Ta pozicija čovjeka, pozicija oruđa kojim upravljaju od čovjeka otuđene društvene sile izaziva pojavu destruktivne i konformističke jedinke.

O rutinizaciji života

Ivan Kuvačić

Ritam života odvija se u znaku neprestanog narušavanja i ponovnog uspostavljanja unutarnje ravnoteže među suprotnim tendencijama. Vječiti nagon za čuvanjem i učvršćivanjem postojećeg u stalnom je sukobu s težnjom za novim, nepoznatim. Ovo je unutarnji sadržaj životnog pulsiranja, bilo da se radi o razvoju vrsta, pitanju novog načina studija na fakultetima, ili o konfrontiranju najsuptilnijih metafizičkih problema.

U skladu s ovim psiholozi kažu da su strah i znatiželja dva bitna instinkta ljudskog individualnog života. Prvi instinkt se očituje u želji za stabilonošću, a drugi u želji za novim iskustvom. Ova situacija se manifestira i na nivou socijalne kontrole, odnosno odgoja, koji se odvija u formi dualiteta sviju suprotnih tendencija: jedna označava težnju da se uguši svaki novi stav koji nije u harmoniji s postojećom socijalnom organizacijom, a druga je usmjerena na destrukciju postojećeg i osvajanje novog.

Istina i dresirano mišljenje

Branko Bošnjak

Mnogima se čini da je traženje istine pomalo nalik na Sizifov posao. Kada se dođe do relativnog završetka, opet se mora početi iznova, jer svaka generacija teži za tim da ima svoj sud o svemu. Prenijeto na područje zbiljskog društvenog događanja, dolazi se do istih principa. Ono što je danas istina ne mora biti i istina za sutra. Društvene promjene u skali zbiljnosti često iznenađuju. Jučer još prvi čovjek postaje sutra zaboravljen i odbačen, jer se za svakoga može reći da je u radu griješio. Već od mitskih praroditelja grijeh je tema nekog neobjašnjivog prokletstva. Da li je grijeh nepromjenjiva sudbina čovjeka, koju bi Freud mogao objasniti psihoanalizom, ili pak ljudska nemoć da se čovjek osigura u svojoj egzistenciji? Da čovjek griješi, činjenica je i opće uvjerenje. Ni rimski papa nije u tome izuzetak. Dakle grijeh je trajna i apsolutna mogućnost da su čovjeku pokaže da je u zabludi. To je kao fatum starih mitologija. No za razliku od mitskog boga usuda, savremeni mit o činjenju pogrešaka ima svoju društvenu i povijesnu primjenu. Baš zbog toga što su jedni tu da griješe, a drugi da uočavaju taj pad, diskusija o istini postaje conditio sine qua non svake ljudske komunikacije i povijesnog kretanja uopće.

Povijest i priroda

 Gajo Petrović

  

U kakvom su odnosu povijest i priroda? Ovo je pitanje vrlo općenito i apstraktno. Ono uključuje i pretpostavlja velik broj „konkretnih“ pitanja. Čini se da su među ovima najzanimljivija dva osnovna, još uvijek prilično „općenita“. Jedno bi bilo: Ima li priroda povijest? Ili malo drukčije: Može li se govoriti o povijesnom razvoju kad je riječ o prirodi? Drugo bi glasilo: Da li je povijest dio prirode? Drugim riječima: Nosi li povijest obilježja prirodnog zbivanja? Navedena dva pitanja nisu ni jednoznačna ni jednostvana; ona dopuštaju različite interpretacije i mogu se raščlaniti na više potpitanja.

Élisée Reclus : Evolucija, revolucija i anarhistički ideal

Ako je svim svjesnim i aktivnim evolucionistima prvi cilj upoznati do temelja društvo koje ih okružuje i koje svojom mišlju reformiraju, drugi bi im cilj trebala biti jasna spoznaja vlastitog revolucionarnog ideala. A razmišljanje o tom idealu trebalo bi biti tim brižljivije zato što on zahvaća budućnost u mnogim širim razmjerima nego ijedan do sad, jer svi, prijatelji i neprijatelji, znaju da se više ne radi o malim, djelomičnim revolucijama, nego o općoj revoluciji za društvo u svim njegovim vidovima.

Same životne okolnosti nameću nam jedan temeljni zahtjev. Krici i jadikovke što se čuju iz seoskih koliba i gradskih podruma, sobičaka i potkrovlja, ponavljaju ga nam ga neprestano: „Treba nam kruha!“ Svaki se drugi obzir povlači pred tim kolektivnim izrazom prvobitne potrebe svih živih bića. I kako je sam život nemoguć ako se ne zadovolji prehrambeni nagon, taj nagon treba zadovoljiti, pod svaku cijenu i za sve, jer se društvo ne smije dijeliti na dva dijela od kojih jedan nema pravo na život. „Treba nam kruha!“. Taj uzvik moramo shvatiti u njegovom najširem značenju, što znači da za sve ljude moramo zahtjevati ne samo hranu nego i „užitak“, to jest sva materijalna zadovoljstva korisna za život, sve što omogućuje pun razvoj fizičkog zdravlja i snage. Kao što kaže jedan moćan kapitalist koji tvrdi da ga muči zaokupljenost pravdom: „Treba izjednačiti startnu crtu za sve koji moraju trčati u životnoj utrci.“

U vrijeme kada se oblikovao pokret za oslobođenje žena veliki je naglasak bio na tzv. grupama bez vodstva, nestrukturiranim grupama, kao glavnim oblicima u pokretu. Izvor ove ideje je bila prirodna reakcija na prestrukturirano društvo u kojem se većina nas zatekla i koje je drugima dalo neizbježnu kontrolu nad našim životima, te kontinuitet elitizma lijevih i sličnih grupa među onima koje su se navodno borile protiv ove prestrukturiranosti. Ideja nestrukturiranosti postala je fetiš. Ona je isto toliko malo ispitana koliko se o puno o njoj govori, ali ipak je nekritički prihvaćena i postala bitan dio ideologije oslobođenja žena. U ranom razvoju pokreta to nije mnogo značilo. U početku je definirala svoju glavnu temu kao podizanje svijesti, a "nestrukturirana atomizirana grupa" je bila odlično sredstvo za postizanje ovog cilja. Njena slaba povezanost (u smislu "službenosti", op.prev.) i neformalnost ohrabrivale su ljude na participaciju u diskusijama i često je upravo takva atmosfera iznjedrila osobne uvide. Iako ništa ozbiljnije od osobnih izlaganja nije izniklo kao rezultat ovih grupa, to nije bilo važno, jer ionako njihova svrha nije prelazila te okvire. Osnovni problemi nisu se pojavili dok pojedine atomizirane grupe nisu iscrpile vrline osvješćivanja i odlučile učiniti nešto konkretnije. Tada su počele posrtati jer većina grupa nije htjela mijenjati svoju strukturu onda kada je odlučila promijeniti svoj zadatak. Žene su u potpunosti prihvatile ideju "nestrukturiranosti", ali nisu shvatile njene granice. Ljudi bi pokušali iskoristiti "nestrukturiranu" grupu i neformalne sastanke u svrhe za koje one nisu bile prikladne, i to iz pukog vjerovanja da bi druge forme neizbježno bile represivne. Ako pokret želi napraviti korak dalje od ovih elementarnih stadija razvoja, mora napustiti neke svoje predrasude o organizaciji i strukturi. Ne postoji ništa inherentno loše u njima. Istina je da mogu biti, a često to i jesu, zloupotrijebljene, ali odbaciti ih zbog zloupotrebe bio bi čin nijekanja metoda za naš daljnji razvoj. Moramo shvatiti zašto "nestrukturiranost" ne funkcionira.